Feljton

Niški nekropolis – Kasnoantička nekropola u Jagodin mali

Piše: Vladan Stojiljković

Sigurno da ne postoji naselje na planeti koje u svom sastavu nema groblje. Iz ovih mesta na kojima žitelji idu na večni počinak može dosta da se nauči o istoriji samog naselja. Na osnovu starosti groblja može da se odredi starost nekog mesta ali i sazna o tome ko su i kakvi bili raniji žitelji. U arheološkoj nauci ove lokacije nazivaju se nekropole − “gradovi mrtvih”, i predstavljaju važan izvor za proučavanje nekog mesta. Da bi se saznalo o životu potrebno je proučiti smrt…

U bukvalnom prevodu grčka reč nekropolis ima značenje “grad mrtvih”. U III i IV veku hrišćanski vernici praktikuju sve forme sahranjivanja kao i paganski vernici. U prvom redu tu spadaju coemeteria − sahranjivanje na otvorenom prostoru “sub divo” i sahranjivanje u hipogejima, podzemnim prostorijama, kao i u komorama koje su poređane u nizu i povezane sa jednim ili više hodnika. U podzemnim prostorijama pokojnici su bivali položeni slobodno ili u sanduku na zidanim ležištima. Za formu sahranjivanja “sub divo” postojalo je nekoliko načina. Grob je najčešće bio uokviren kamenim pločama a zatim takođe pločama pokriven tako da predstavlja neku vrstu krova na dve vode. Nije bilo strano ni sahranjivanje dece u amforama. Grobnice − sepulchrum su bile uklesane u stenu ili kamen ili pak ozidane i često dekorisane crtežima. Od III veka počinju da se izrađuju sarkofazi i predstavljaju privilegiju koja je uglavnom bila rezervisana za više slojeve ili crkvene dostojanstvenike. Hipogeji svakako predstavljaju prvu fazu koja će se kasnije razviti u katakombe, koje u određenom vremenskom periodu predstavljaju osnovni model hrišćanskih groblja. Hypogeum potiče od grčkog plurala hypogea, literalno hypo − ispod, gaia − zemlja.

Naziv catacombe pripada kasnolatinskom periodu i u prvo vreme odnosio se na lokalitet sa ranohrišćanskim grobljem pored današnje Crkve Sv. Sebastijana u Rimu. Lingvistički naziv katakombe je iskrivljena latinska fraza “cata tumbas”, u prevodu “među grobovima”. Današnja terminologija katakombe uglavnom vezuje na one koje postoje u Rimu − Sebastijanove, Domiciline, Prisciline i druge. Groblja koja su u ranohrišćanskom periodu bila uklesana u podzemnim vulkanskim stenama, postajući vremenom čitav splet povezanih hodnika u kojima su sahranjivani hrišćani. Ove podzemne grobnice nastale su uglavnom u prva tri veka hrišćanstva  kada su prvi ispovednici hrišćanske vere surovo proganjani i bili primorani da svoje pokojnike sahranjuju u podzemnim hodnicima. U istoriji Rima stoji da je najokrutniji prema hrišćanima bio imperator Neron čiji su progoni primorali hrišćane da za svoja sastajališta izaberu baš ova podzemna groblja.

Može se reći i da su prve crkve hrišćana nastale u istim podzemnim hodnicima katakombi čija  su svetilišta osvetljavale samo baklje i primitivne sveće. Ono što je išlo na ruku hrišćanima, uglavnom u smislu njihove lične bezbednosti, bio je rimski zakon sacrosanct, po kome su groblja, ma kakva ona bila i bilo kojoj religiji pripadala, bila sveta. U III veku katakombe su po dimenzijama veoma male i u IV veku se proširuju u znatnoj meri jer se kod pojedinih teži da se pokojnici sahrane blizu relikvija koje su pripadale mučenicima. Takva vrsta sahranjivanja je umnogome zavisila i od političkih prilika koje su vladale u Rimskom carstvu pa je, primera radi, 258. godine bilo zabranjeno sahranjivanje u katakombama da bi nakon tri godine bilo opet odobreno. Desilo se i da su nekoliko godina kasnije katakombe konfiskovane, da bi 311. opet bile vraćene u posed hrišćanskih opština.

Najveći broj katakombi potiče iz vremena Konstantina I, odnosno s početka  IV veka. Međutim, sredinom III veka ni rimski zakon nije više bio potpuna garancija za bezbednost podzemnih groblja pa su postojeći ulazi u katakombe zazidani a napravljeni su novi, tajni, za koje su znali samo odabrani. Rimske katakombe su na prosečnoj dubini od 9 metara, dok je ukupna dužina podzemnih prolaza i hodnika čak neverovatnih 800 kilometara i u njima leži između četiri i sedam miliona grobova. Sa ozvaničenjem hrišćanstva u vreme Konstantina I završen je progon hrišćana i katakombe postaju mesta koja posećuju hodočasnici. Tokom V veka, u jeku varvarskih invazija, one se zatvaraju i zazidavaju kako bi se sprečila njihova uništavanja i pljačkanja. Konačna upotreba katakombi je prestala u VIII veku i nakon toga, moglo bi se reći, padaju u neku vrstu zaborava.

Na osnovu rezultata istraživanja, koja su naročito intenzivirana posle izgradnje modernih nastambi na području koje nekropolis u Nišu zauzima, za sada nema dokaza o postojanju katakombi kakve su poznate u Rimu ili još nekim gradovima. Bez obzira na postojanje velikog broja raznih grobnica, martirijuma, oslikanih grobnica i bazilika, nema pouzdanih dokaza da su one bile međusobno povezane nekom vrstom hodnika. Jedini znak da bi ispod grada mogao da egzistira podzemni hodnik veće dužine su ostaci laguma na Viniku koji, iako u dobroj meri urušeni, vode u pravcu grada.

Na prostoru Naissusa do prepoznavanja i određivanja lokacije na kojoj se nalazio nekropolis dolazilo je u prvo vreme slučajnim nalazima, kada je počelo naseljavanje desne obale Nišave na trasi puta Naissus − Timacum minus − Ratiaria. Istraživanje je nastavljeno početkom XX veka, pre svega zahvaljujući, slobodno možemo reći, pionirima arheologije u Srbiji, Austrijancu Feliksu Kanicu i profesoru Mihajlu Valtroviću. Stoga zaključujemo da istraživanje prostora nekropolisa Naissusa traje već više od veka. Međutim, uprkos tome što je okvirno definisana granica nekropolisa (koja se, doduše, stalno pomera jer i dalje dolazi do slučajnih nalaza, najčešće prilikom građenja infrastrukture) datovanje korišćenja, praktikovani rituali i tipovi grobnica i dalje su delimična misterija koju treba razrešiti.

Na prve podatke o grobnici u Jagodin mali nailazimo krajem XIX veka i oni se vezuju, kako smo naveli, za istraživanja Feliksa Kanica i Mihajla Valtrovića, međutim, reč je o površnim i neobimnim istraživanjima. Tek 1933. i 1934. godine, zalaganjem i zainteresovanošću tadašnjih poverenika Narodnog muzeja u Nišu, pre svega Adama Oršića Slavetića, ispitano je 17 zasvođenih grobnica, zatim veći broj zidanih i slobodno ukopanih grobova kao i četiri hrišćanske crkve o kojima se danas malo zna. Ovo nam govori o velikoj koncentraciji hrišćanskih sakralnih i verskih građevina na relativno malom prostoru. Verovatno su politička situacija i rat koji je došao na Balkan onemogućili dalja istraživanja u Nišu, iako postoje indicije da su i nacisti imali svoje ekspedicije i vršili istraživanja po gradu koji je mesto rođenja Konstantina Velikog, pa je tako istraživanje od strane srpskih arheologa nastavljeno tek 1952. godine, doduše u manjem obimu. Ova istraživanja vršio je Đorđe Mano-Zisi, kome pripada zasluga za otkrivanje 17 zasvođenih grobova i otkrivanje bazilike. Mano-Zisi je tada otkrio još četiri hrišćanske crkve u bližoj okolini kao i veći broj slobodno ukopanih grobova. Materijal i arhitektonski ostaci počeli su da otkrivaju tajne desne obale Nišave i da daju prve obrise nekropolisa. Pokretni nalazi su takođe bili veoma vredni i impresivni. Najbogatiji grobni nalazi pronađeni su kod grobova ženskih osoba, naročito na prostoru koji sada zahvata fabrika “Beneton”, jer po svemu sudeći nisu bili opljačkani. Pored srebrnog i zlatnog nakita, tu su i ogrlice od staklenih perli i balsamarijumi koji su se stavljali uz glavu pokojnika. Česti su i nalazi novčića, najviše iz epohe Konstantina Velikog i njegovih naslednika. Kod slobodno ukopanih dečjih grobova česti su i nalazi bakarnog nakita.

Inače, nekropolis u Jagodin mali spada u jedan od najbogatijih po primercima pokretnih nalaza ikada otkrivenih. Pored toga, na prostoru nekropolisa konstatovano je više vrsta sahranjivanja i grobova: grobovi sa slobodno ukopanim pokojnicima, grobovi slobodno ukopanih pokojnika oivičenih opekom, grobovi sa konstrukcijom od opeka ili tegula poređanih u obliku kovčega, zidani grobovi u obliku sarkofaga, poluobličasto zasvedene grobnice, grobnice sa jednom ili dve kalote, sahrane u kamenim ili olovnim kovčezima… Posebno su interesantne grobnice oslikane  freskama na kojima su prikazani razni religiozni motivi koji se često nalaze na zidovima katakombi, a vredan motiv je Hristov monogram zlatno-braon boje sa apokaliptičnim slovima alfa i omega, oko koga je venac od lovorovog lišća, oslikan na svodu jedne od otkrivenih grobnica. Iz epigrafskih spomenika saznajemo i imena pojedinih pokojnika pa i životno doba u kojem su umrli. Antoninus je dete preminulo sa osam godina, Petrus je sa šesnaest godina sahranjen pored svoga oca, vikara Tome. Nekropolis u Jagodin mali nastajao je i trajao skoro puna tri veka, od IV do VI veka, u vremenu kada dominira skeletno sahranjivanje pokojnika.

Ubrzanom urbanizacijom ovog prostora mnoge tajne ostale su zauvek zakopane i pitanje je da li će ikada biti otkrivene. U svakom slučaju, ti nalazi bi otkrili neke nove momente u životnoj istoriji grada na Nišavi.

 

 

Pročitajte i...