STRIP JE SAVRŠEN JER SPAJA LIKOVNOST I NARATIV
Razgovarao: Marko Stojanović
Intervju sa Korinom Hunjak urađen je 2019. godine
Korina Hunjak je jedno od imena koje treba zapamtiti kad pričamo o stripu na ovim prostorima, a i šire. Radi se potpunoj autorskoj ličnosti, koja uz retku crtačku veštinu zaista ima šta da kaže. Ne verujte mi na reč, proverite i jedno i drugo u intervjuu koji sledi…
Rijeka na prostoru bivše SFRJ slovi za jednu veoma liberalnu sredinu. Da li bi se složila s time?
Da, mislim da ovdje vlada svojevrsni zrak tolerantnosti, ljudi se ne zamaraju toliko s različitostima. Mislim da je ozračje u gradu dosta ugodno, nema nekog straha kojeg sam možda osjetila na drugim mjestima.
Kako bi definisala taj strah? Gde si ga sve osetila?
Strah da me netko napadne temeljeno na mom izgledu ili ponašanju. U Rijeci je puno manje zurenja po tom pitanju, negdje drugdje sam puno svjesnija neugodnih pogleda.
Odakle ljubav prema crtanju, a odakle prema stripu? Jesu li povezane, i kako?
Počela crtati dosta rano, ne sjećam se točno što je bio poticaj… Voljela sam listati enciklopedije o svakakvim temama kao klinac i gledati mog brata dok je igrao fantastične igrice na staroj PlayStation dvojci, i negdje u procjepu između toga mi se rodila velika ljubav za imaginarnim svjetovima – koji su se najlakše (bar u mom slučaju) oživotvoravali crtanjem. Strip je na tragu toga, kao prirodna evolucija pristupa crtanju i ilustraciji. Obožavam ilustraciju, ali sam shvatila da je narativno dosta ograničena i ima određene probleme ako se želi ispričati priča samo s njom od početka do kraja. Igrom slučaja sam se relativno nedavno počela intenzivnije baviti stripom i skroz sam se našla u tome, baš mi je dobro “sjeo” kao medij koji savršeno spaja likovnost i narativ.
Koji su to problemi koji se javljaju kad se priča pokuša ispričati samo ilustracijom?
Bez teksta koji je integriran u stranicu kao kod stripa teško je ispričati priču koja se na primjer oslanja na dijaloge, gdje je narator bitan ili gdje je teže isključivo slikom prenijeti neke informacije (na pamet padaju scene iz SFa gdje se treba objasniti tehnička priroda nekog uređaja ili slično). Ali ilustracija je dobar medij za samostalno ispričati unutarnje dvojbe, putovanja ili takve priče gdje same slike jesu zaplet.
Odakle ti na tvom fakultetu, i odakle ti na tvom fakultetu? (Smeh.)
Imala sam određena nećkanja oko svog usmjerenja po završetku osnovne škole, ali vrlo brzo mi je postalo jasno da bi bilo glupo da barem ne probam ispuniti želju oko bavljenja crtanjem na ovaj ili onaj način (srećom sam imala roditelje koji su me podržavali u odluci). Nastavila sam školovanje u srednjoj školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci a akademija je bila prirodni nastavak toga. Kao asistent na fakultetu sam završila isto nekako prirodnim tokom stvari – isprva me jedna profesorica pitala bi li se na taj način htjela usmjeriti u životu, pa sam odlučila probati i vidjeti kako će ići. Uz malo sreće ispalo je dosta dobro, nadam se da će se tako i nastaviti.
Relativno si skoro i sama bila student, da bi danas imala svoje studente. Koliko način na koji su tebi tvoji profesori predavali utiče na način na koji ti danas predaješ?
Za vrijeme školovanja sam kao i svi studenti gledala na koji način moji profesori predaju i što bi ja možda bolje napravila da sam na njihovom mjestu i kako bi olakšala neke stvari u nastavi. Nadam se da uspješno to sada provodim, jer je zapravo to iskustvo nedavnog studiranja jako korisno da vidim nedostatke ako postoje i da se lakše stavim u kožu studenata. U svakom slučaju bit predavač puno je teže nego što sam mislila i postoji puno “skrivenih” problema o kojima nemaš pojma dok si i sam student.
Koji su to skriveni probemi?
Prije svega ustanoviti kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju sa studentima i odnos koji bi trebao biti sagrađen na povjerenju. Odjednom nisi više ti ta osoba za koju se netko drugi stalno brine već su uloge zamijenjene, i postoji određeni period navikavanja na tu situaciju. Druga stvar je pronaći zajednički jezik da možeš kvalitetno prenositi znanje, na način da svima bude jasno i da pojednostaviš možda komplicirane koncepte u manje, probavljivije segmente. Malo je teško odmaknuti se sam od sebe i sagledati što je u osnovi toga što bi trebao predavati, moraš biti svjestan toga koliko možda nekih bitnih detalja u predavanju propuštaš jer su ti te stvari postala druga priroda, i stvarno obratiti pozornost na svaku sitnicu da ne bi preskočio nešto bitno.
Budući da si relativno kratko predavač, koliko si zadovoljna time kako se za sada nosiš sa tim problemima koje percipiraš?
Ovisi od dana do dana… Katkad mi se čini da predavanje ispadne super i da je to to, a katkad se pitam jesam li uopće prilagođena takvom radu i da bi se trebala posvetiti nečemu sa manje socijalnog kontakta sa toliko puno ljudi. Vidjet ćemo što budu rekle studentske ankete krajem semestra!
Nekako mi se čini da za sada vreme za bavljenje stripom moraš da „kradeš“ od slikovnica i fakulteta. Jesam li u pravu, i ako jesam, da li predviđaš da će doći trenutak kad bi takva situacija mogla da te zamori?
I da i ne, na neki način mi je drago da je tako jer crtam stripove isključivo sebi za ljubav i ne podliježem nekim kompromisima kojima bi svakako morala pokleknuti da je to nešto što mi je “day job”, da se time bavim cijelo vrijeme. Na neki način mi je to slobodni crtački outlet kojeg inače nemam – teško je natjerati se crtati bilo što za sebe ili za relaksaciju ako u isto vrijeme moraš razmišljati o tome što trebaš crtati za klijente (a samim time brinuti se o njihovim zahtjevima, nivou kvalitete, rokovima…). Umjesto da održavam redovni sketchbook, svakodnevne crtačke studije ili mjesečne umjetničke challenge kao što rade neki moji kolege, meni je puno lakše preusmjeriti tu energiju u rad na stripu za koji znam da će mi na ovaj ili na onaj način pomoći, vjerojatno više emocionalno nego tehničkim znanjem.
Što se tiče toga da je zamorno, je, ali mislim da je alternativa gora. Slično mi se dogodilo sa ilustracijom koja mi se recimo pretvorila u punokrvni posao, i ne mogu reć da mi je dojadila, ali definitivno mi je draže raditi na nečemu što nema veze s poslom. Dok god mogu održavati tu situaciju gdje crtam stripove za dušu, koliko god to malo ili rijetko bilo, ja ću bit zadovoljna.
Kako ti to strip emocionalno pomaže? Jel za tebe bavljenje stripom neka vrsta terapije, ispusni ventil, nešto treće…?
Definitivno je neka vrsta terapije, kao i uostalom samostalno bavljenje bilo kojom drugom kreativnom aktivnošću gdje ne moraš nikome odgovarati. To je također poligon za hrvanje s nekim činjenicama koje je možda u “pravom životu” teško racionalizirati, dok su provučene kroz filter stripa lakše za savladati, i suočiti se s njima ako je potrebno.
Razumem da kad crtaš stripove po svojim pričama crtaš stripove za svoju dušu. Da li je isti efekat kad radiš po tuđem scenariju? Drugim rečima, za čiju je to dušu?
Nije isti efekat, to onda postaje posao (a mislim da se možemo složiti da “posao” i “duša” ne idu često u istu rečenicu). Rijetki su izuzetci, mogla bi povući par primjera iz svijeta ilustracije gdje mi je bio stvarno užitak raditi po tuđoj priči, ali uglavnom to bude jer mi bude dana sloboda u likovnoj interpretaciji teksta s nikakvim ili minimalnim uplitanjem pisaca i izdavača. Da bi istinski uživao u takvom poslu moraš imati neki svoj, nedodirljivi dio u tome iza kojeg možeš stajat i ponosno reći da si ti to napravio, a to često nije slučaj u klijentskom poslu gdje se jednostavno moraš prilagoditi zahtjevima naručitelja i biti spreman odustati od vlastitih ideja koje su ti drage da bi obavio što bolji posao. Ali to je sve ok, to je priroda tog posla i nije tu ništa loše, samo više prelazi u zonu obrta nego nekakve umjetnosti, opuštanja, duše, i drugih romantičnih pojmova.
Koliko mi se čini, ni jedan tvoj strip nije crtan istim stilom. Zašto? Jel to efikasno sredstvo protiv dosade, posledica toga što još uvek tražiš, ili si se našla, pa sebe guraš u nešto novo?
Greška! Dva su crtana u jako sličnom stilu, ali razumijem kako promakne takav detalj nevinom promatraču (Smeh!). Dio toga je u tome da volim eksperiment i želim gurati granice svoje likovne prilagodbe. Biti stilski svestran je jako koristan skill, pogotovo za ilustraciju gdje se moram posebno stilski prilagođavati takoreći za svaki pojedinačni posao, pa sam u neku ruku taj način razmišljanja prenijela i na strip. Više se zapravo radi o tome da pronađem likovni izričaj koji će najviše pasati priči koju želim ispričati, što je još jedna stvar prenesena iz polja ilustracije. Priča će imati vrlo drugačiji dojam ovisno o tome na koji način je vizualno tretirana, i želja mi je pronaći najbolju “kožu” svakoj priči koju crtam.
Ima li nečeg u tvom crtežu kad ga pogledaš što te čini nezadovoljnom? U čemu misliš da još trebaš da napreduješ?
Toga uvijek ima (Smeh). Jedan trik je da gradiš priču oko objekata koji ti idu bolje za crtanje! Šalu na stranu, interijeri i eksterijeri su mi koma i uvijek moram tražiti tonu referenci za njihovo crtanje, a pored toga želja mi je posvetiti se dodatno robotici i mehanici za potrebe nekih SF priča.
Kako nastaju tvoje priče? Da li kao većina vizuelaca krećeš od određene slike, i oko nje konstruišeš priču?
Ovisi kako koja, katkad sagradim priču oko neke teme za natječaj na kojem planiram sudjelovati, u slučaju čega onda obično baziram to na nekim prijašnjim idejama kojima sam se htjela baviti a za njih dotad nije bilo vremena – moglo bi se reći da je to onda ugodno s korisnim, odnosno imam neki cilj sa rađenjem stripa i rok koji pomaže da si stavim jasni vremenski okvir na njegovu finalizaciju, dok opet teme budu dovoljno slobodne da mogu obraditi neku ideju koja mi se sviđa, u dovoljnoj mjeri prilagođena potrebama natječaja.
Ako radim nešto isključivo za sebe, onda krećem ili od svojevrsnih dnevničkih zapisa koje tu i tamo znam voditi i gdje pišem razne ideje koje mi padaju na pamet, uglavnom pod snažnim utjecajem nekih događaja, ili krećem od priča s likovima koje mi se uglavnom godinama prije toga vrte u pozadini glave, malo po malo ih sređujući i u trenutku kad sam zadovoljna s razinom njihove dovršenosti počinjem ih razvijati za strip.
Pišeš li za sebe scenario, ili priča prosto organski raste u toku same izrade?
Ovisi o kojem od prije spomenuta dva pristupa se radi… U većini slučajeva to budu neke grube natuknice koje onda razrađujem i definiram kroz izradu skica, bilo da se radi o naraciji ili likovnosti. Ono što je uvijek isto doduše jest da barem okvirno znam kako će neka priča završiti, pa prilagođavam sve ostalo naglašavanju krajnje poante koju želim prenijeti čitatelju.
Dobar deo tvojih stripova je, ajmo to reći tako u nedostatku bolje reći, angažovan – i na temama za koje bi većina rekla da su „škakljive“. Možda mi se samo čini, ali imam utisak da ti od toga ne zazireš – čini mi se dapače da namerno guraš do ivice pa i preko. Imaš li utisak da si hrabra, i ako imaš, odakle crpiš tu hrabrost?
To je produžetak filozofije koju pokušavam provoditi u svakodnevnom životu a koja se na ovaj ili na onaj način preslikava na skoro svaki aspekt mog umjetničkog rada, pa tako i strip. Mislim da treba gurati granice i dobro razmisliti kakvu priču želiš ispričati, jer sve što stvaramo kao kreativne osobe je sadržaj koji će netko drugi pročitati i koji će izvršiti svoj utjecaj na njih. Volim se baviti temama koje će nekoga potaknuti na razmišljanje i možda čak i preispitivanje svojih vrijednosti. Dio toga je i svojevrsna društvena odgovornost, ako imamo moć nešto prenijeti određenoj količini ljudi, kakva će to poruka biti? Pozitivna ili negativna? Treba promišljati takve stvari i biti svjestan posljedica svog rada. Ne govorim da svaka priča treba imati neku višu poantu, lijepo je katkad jednostavno raditi na nekom narativu koji ti je drag, ali šteta je ne probati napraviti neku pozitivnu promjenu ako već imaš mogućnost za to.
Kako izgleda jedan tvoj prosečni radni dan?
Prosječni radni dan u mom životu nažalost ne postoji. Voljela bi imati neku vrstu rutine koja će mi olakšati pronalazak vremena za crtanje stripova ali je situacija takva da nemam neku strukturu dana za koju se mogu uloviti jer su predavanja na akademiji u svakakva doba, uvijek ulijeću neki drugi poslovi koje treba riješiti ovisno o bitnosti, i jednostavno si jako rijetko mogu priuštiti da kreiram rutine u danu jer se uglavnom moram prilagođavati novoj situaciji.
Kako vidiš sebe za jedno pet godina – profesionalno i lično? Imaš li uopšte neke planove za budućnost – znaš li okvirno kako bi da priča trebala da se završi?
Hm, nažalost nemam, dosada se ispostavilo da kada god radim neke planove život se pobrine da okrene to sve naglavačke i servira mi nešto posve drugo, uglavnom pozitivno. Tako da se zasada prepuštam nekom prirodnom toku stvari i nadam se najboljem.
Kad si gostovala u Leskovcu na 21. Balkanskoj smotri, izrazila si nelagodu crtanjem uživo. Da li predavač na Likovnoj akademiji, u čiji opis posla pretpostavljam spada i demonstracija tehnika rada, može sebi da dozvoli takvu emociju ka situaciji da mu neko viri iza ramena dok stvara?
I dalje stojim iza toga da je to nelagodno. Ne mora svatko imati tu sposobnost da iz ruke ili glave može direktno prenijeti fantastičan crtež na papir. Osoba sam koja više voli promisliti o tome što radi i napraviti detaljan plan i skice za projekt. Direktan rad bez pripreme mi stvara stres i osobno za sebe ne vidim poantu u njemu osim isključivo tehničke vježbe ako se na primjer crta nešto iz života ili proučava izgled nekog objekta, životinje ili slično. Na fakultetu me isto zaobišao taj dio predavanja gdje, kako si rekao, moram “nekom virit iza ramena”, jer se uglavnom radi o tehničkim demonstracijama, mentorstvu i razgovoru sa studentima. Ne moram ja njima ništa pokazivati, čak dapače, bolje je da ne vršim utjecaj na njih na takav način jer je prelako slučajno navesti nekoga da te stilski slijedi u tvojim koracima, dok su oni sami vjerojatno sposobni napraviti nešto puno zanimljivije i bolje nego što bi ja ikad mogla. Tako da da, rekla bi da si mogu dozvoliti takvu emociju, štoviše razumijem ju i podržavam (Smeh.).
Budući da sam bio prisutan kad si analogno crtala, uverio sam se da nisi izgubila „ruku“ iako ovih dana radiš mahom digitalno, ako se ne varam. Sretao sam crtače kojima se upravo to desilo nakon dugog rada na sa digitalnim crtačkim alatima – smatraš li da tu ima nečega, i ako smatraš, kako se čuvaš od toga?
Mislim da je mit da netko može izgubiti “ruku” od previše digitalnog crtanja jer je sistematika i jednog i drugog u osnovi identična – odnosno ako znaš jedno, znat ćeš drugo, i obrnuto. Možda pričaš o crtačima koji su se jednostavno prilagodili zahtjevima svog medija u kojem im je najlakše crtati jer su najviše savladali njegove potrebe. Isto bi bilo da daš nekome tko je tvrdokorni tradicionalni umjetnik grafički tablet u ruke – morao bi postojati određeni period prilagodbe na taj konkretni alat, ali ubrzo više ne bi bilo problema. Pitanje da li se čuvam od toga podrazumijeva činjenicu da je to nečega od čega se treba čuvat, što nije istina. Radiš u mediju u kojem ti najbolje ide, ne moraš biti “jack of all trades”.
Mislio sam na sindrom „crtam sporo na papiru jer mahinalno posezem na crtl/c da vratim potez a njega nema…“ kome sam svedočio nekoliko puta, kao i frustraciji koja dolazi od toga…
To je realna frustracija, ali opet ovisi o stilu crtanja i pristupu digitalnoj tehnici. Katkad netko jako ovisi o tome u svom procesu, a katkad je skoro potpuno nebitno postoji li ona ili ne.
Koji bi savet dala nekom ko dolazi nesposredno iza tebe i sprema se da napravi prve korake u svetu stripa?
Nemam korisne savjete za karijeru (jer ju još u stripu nemam (Smeh), imam samo savjete za dobrobit umjetničke duše. Savjet nekome broj 1: Da se bave temama koje ih istinski zanimaju, bliske su im ili su temeljene na osobnim iskustvima – takve priče imaju tendenciju da ispadnu bolje jer su rađene iskreno i “od srca”, a i uvijek je ljepše raditi na nečemu što ti je intimno poznato. Savjet nekome broj 2: Da likovno eksperimentiraju i vide dokle mogu dogurati granice svog stilskog izričaja, jer je jako zabavno igrati se na taj način i otkrivati koji tipovi ekspresije ti najviše pašu (pogotovo ako se radi o kombinaciji neočekivanih tehnika, miksom tradicionalnih, digitalnih ili još bolje – svih odjednom). Savjet nekome broj 3: I da uživaju u svemu tome, jer inače nema puno smisla (Smeh!).
Projekat “Afirmacija ženskog strip stvaralaštva” podržan je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije
