Razgovarala: Ivana Antović
Moondance je oaza u poplavi konfekcijskih događaja
Zloslutne najave da svet nakon kovida više nikada neće biti isti, čuli smo još 2020. ali nismo mnogo marili. Uopšteno gledano, teško da je iko, uključujući i lekare, mogao da pretpostavi da jedan virus može da napravi ovoliku zbrku u apsolutno svakom kutku planete i da ćemo se više od dve godine razvlačiti sa izolacijama, distanciranjem, maskama, testovima.
Jedna od onih grana ekonomije, odeljak kreativne industrije, koja ne samo donosi zabavu milionima već i prihoduje od naplaćenog poreza, svakako je muzička industrija. Zbog predostrožnosti, po sistemu: „hleb se mora praviti, ali se na žurku ne mora ići“, brojne zemlje donele su mere zaštite stanovništva, što je podrazumevalo zatvaranje klubova, potpunu obustavu održavanja festivala zatvorenog tipa ili makar sa specijalnim zahtevima SZO o uslovima prisustva na open air događajima, kakvi su bili tzv. „zeleni kodovi“.
Osim što se broj na njegovim festivalima ne meri milionima već hiljadama, Pero Brčić se ni po čemu drugom ne razlikuje od organizatora evropskih i svetskih dešavanja. Naročito ih je u ovo vreme izjednačio i ujedinio isti problem. Sa njim, kao jednim od osnivača hrvatske scene, predstavnikom Hrvatske u klubovima i na festivalima širom Evrope, producentom i promoterom brojnih festivala u sopstvenoj režiji, razgovaramo o svemu sa čime se trebalo izboriti u vreme pošasti virusa, ali i mnogo čemu drugom.
S obzirom na to da će ova sezona izgledati iole normalno, a da se tvoj festival Moondance već dve godine održava pod posebnim uslovima zbog restriktivnih mera, idealan si da iz prve ruke saznamo kako sve to izgleda kada mora da se pazi na sijaset propisa?
Zadnje dvije godine su bile iznimno teške zbog pandemije i mjera koje su je pratile. Mi smo ipak bili te sreće da smo uspjeli organizirati događaj. Naravno, u bitno drugačijem formatu. Morali smo smanjiti kapacitet za 70 posto, te osigurati sve potrebne mjere koje su se od nas tražile. To smo ispoštovali, Festival se održao i ovi koji su uspjeli doći do karte na vrijeme su bili i više nego zadovoljni. Trenutno više nema nikakvih ograničenja i nadamo se da će tako ostati.
Više od pola života si DJ i organizator, znam da pažljivo biraš goste DJ-eve iz inostranstva koje zoveš na svoje događaje i da si proteklih decenija postao prijatelj sa svima njima, što znači da ste u kontaktu i da razgovarate. Kako su oni iza kojih stoji mašinerija, a kako oni drugi manje „industrijalizovani“, podneli krizu usled nemogućnosti da rade?
Da, nekako nas je ova kriza još više natjerala da komuniciramo pošto živimo na različitim djelovima svijeta i prije smo se rijetko viđali. Neki su prošli bolje a neki lošije u ovoj krizi. Neki su se uspjeli adaptirati dok je drugima to jako teško palo. Ovi poznatiji, koji su i skuplji, jasno da su lakše podnijeli krizu. Najveći teret su podnijeli izvođači niže i srednje cjenovne kategorije, koji su imali ograničene ili vrlo male zalihe sredstava. Međutim, to varira i od države do države. Npr, u Njemačkoj su umjetnici dobivali pristojnu potporu dok kod nas u Hr to nije bio slučaj. Znači ovisno o osobnom statusu, načinu života i mjestu gdje borave, umjetnici imaju različita iskustva.
Važiš za nekog ko je prvi radio žurke i festivale na lokacijama za koje je bila potrebna specijalna dozvola gradskih vlasti. Gledano sa strane, čini se da je to lako i da nadležni imaju razumevanja za tvoje ideje, ali koliko je zapravo nerava, vremena i ubeđivanja potrebno za tako nešto?
Nekom tko to promatra iz perspektive posjetitelja to izgleda jednostavno. Međutim, dobiti takva mjesta kao što je srednjovjekovna kula Kamerlengo je vrlo teška i iscrpljujuća misija. Imao sam sreće što sam skoro uvijek naletio na ljude koji su bili spremni pomoći. S druge strane, nisam uvijek dobio mjesta koja sam želio. Jednostavno je bilo prekomplicirano. Trebate znati kad je vrijeme za odustati.
Od tolike organizacije koju radiš, nikako ne smemo da zaboravimo tvoj primarni poziv – DJ. Koja su to gostovanja, nastupi ili rezidenture u domaćim i inostranim klubovima i festivalima koji su ti ostali umemorisani i posebni?
Da, postao sam organizator silom prilika jer nisam imao gdje puštati kao DJ. I tako mi je to ušlo pod kožu, imam dvije paralelne karijere koje se isprepleću do danas. Ostvario sam neke od svojih najvećih želja kao organizator i koncentrirao se na Moondance festival te na svoje DJ nastupe. Ostala organizacija je u silaznoj putanji jer mi previše vremena oduzima. To je u skladu s primarnim ciljem da što više nastupam. Nažalost, ova pandemija je prorijedila i nastupe, a i slomio sam lakat lani i imao komplikacije, tako da sam tek početkom ovoga mjeseca počeo ponovo izlaziti na scenu. U karijeri sam nastupio preko 2000 puta, najviše na području Hrvatske i Balkana, iako sam imao i dosta zapaženih nastupa izvan zemlje. Neka od najdražih su mi svakako nastupi na Love Paradeu 1999. koji je bio najveći u povijesti, te nastup na prvom Techno Paradeu. Nastupi u berlinskom Tresoru su uvijek posebni, pogotovo ako znamo da se radi o najznačajnijoj techno instituciji u povijesti. Pariški Concrete i kultni La Locomotive, čiji je ulaz tik uz Moulin Rouge, isto su mi se tako jako urezali u sjećanje. Jasno da su u memoriji na posebnom mjestu i rani događaji sredine 90-ih koji su obilježili nastanak scene u Dalmaciji, kao i kultni partiji u Aurori.
Usavršena oprema i znatno niže cene donele su pregršt novih DJ-eva i producenata. Prezasićenost ponude nove muzike stvara problem gubljenja vremena prilikom odabira. Na koji način ti to rešavaš? Kako biraš muziku koju vrtiš pred publikom?
Uvijek kad nešto postane popularno pojavi se problem koji u prvi plan izbaci kvantitet nauštrb kvalitete. U selekciji za mene postoje dvije kategorije: digitalna i vinilna. Što se tiče digitale, danas samo na Beatportu izađe preko 60 000 stvari tjedno. To je nevjerojatan broj koji nitko ne može poslušati. Ja tvrdim da među svim tim stvarima ima dragulja, ali se od šume ne vidi stablo. Ako od glazbe zahtjevate nešto više, onda se morate pomiriti s tim da će vam to sve više vremena oduzimati. Svaki DJ ima neki svoj sustav preslušavanja i odabiranja. Meni je potrebno par sekundi da bi detektirao što mi se ne sviđa. Kad naletim na elemente u nekoj stvari koji mi se sviđaju, onda nakon tih početnih par sekundi potrošim još desetak na različitim pozicijama. Tako da to ide relativno brzo. Ali za razviti takav sustav detekcije mi je trebalo dugo vremena. I on nije savršen, jer se nekad potkradu stvari koje kasnije ipak odbacim ili pak s druge strane ponekad mi promaknu one koje bi trebale biti u kolekciji. Kad puštam s ploča situacija je bitno drugačija i jednostavnija, jer sam ograničen vinilnim izdanjima kojih je puno manje, ali je i filtracija u startu puno bolja, tj. manje smeća izlazi na pločama, pa je samim tim i lakše izabrati, a nakon toga i selektirati stvari. Kako bilo, još uvijek dosta vremena posvećujem traženju i selekciji, jer je to preduvjet da budeš drugačiji, što je opet preduvjet da se istakneš među gomilom identičnih DJ-a.
Prošlo je već dosta vremena otkada si počeo da radiš u školi, kao profesor informatike. Da li ti se javljaju bivši učenici na žurkama, oni koji su u međuvremenu odrasli, i jesu li ovi sadašnji uopšte svesni koga imaju pred sobom?
Počeo sam raditi u školi malo prije pandemije, što mi je olakšalo preživljavanje, ali i ispunilo moj davni san prije nego sam krenuo u muzičke vode. Djeca su fantastična, ali – naravno, da bi bila uspješna, treba im posvetit vrijeme. Pošto radim u osnovnoj školi, još su mladi da bi počeli izlaziti, ali su vidjeli moje nastupe na interntu i to im je jako zanimljivo. Često se hvale da imaju učitelja DJ-a. 🙂
Kako usklađuješ privatni i poslovni život? Koliko se to odražava na porodicu, imaš li vremena za sve?
Prije je to bilo poprilično teško jer sam prihvaćao previše nastupa i stalno bio na putu. Vremenom sam počeo sve više filtrirati, jer jednostavno ne možete stići sve. A vrijeme je najvažnije. To shvatite tek kad puno vremena potrošite.Sve se može kupiti osim vremena a vrijeme provedeno s obitelji je najvažnije. Teško je biti obitelj od DJ-a ili glazbenika. Davno je netko izjavio da je muzika vrag. Uzme te cijelog i ne želi te dijeliti s nikim. Zato sam jako zahvalan svojoj supruzi i kćerci, bez njihovog razumjevanja i strpljenja ne bih bio tu gdje jesam. Danas sve više vremena provodim s obitelji i pokušavam nadoknaditi vrijeme kad sam bio odsutan. Mnogi glazbenici, nažalost, to nisu uspjeli. Nije lako, ali se ipak može.
Moondance je iz godine u godinu proglašavan najboljim festivalom u zemlji, a brojna priznanja stigla su i iz inostranstva, što čini svojevrsni hrvatski brend. Jesu li te nagrade „pogonsko gorivo“, podstrek da nastaviš dalje sa organizacijom?
Moondance predstavlja esenciju svega onoga što ja smatram da je dobro u techno glazbi i kulturi. Prvenstveno glazba koja je neograničena ikakvim hajpovima, ikakvim lažnim sjajem, iskonska, do srži ogoljena i direktna. Demokratičnost, jednakost, sigurnost su osobine na kojima insistiram. Nemamo VIP, svi su nam jednaki, isto važni i prema svima se odnosimo jednako. To je publika prepoznala i nagradila i još uvijek nagrađuje. Ja sam festival kreirao po sebi, u 30 godina karijere posjetio sam mnoge festivale i točno znam što hoću a što ne. Moondance je oaza u poplavi konfekcijskih događaja u okruženju biznis techna. Čak se i ne reklamiramo agresivno nego više od uha do uha, po iskustvima posjetitelja, što je nezamislivo bolja reklama od izmišljenih oglasa, osvrta i slično. Moondance je tri godine zaredom dobio „Ambasadora“ za najbolji domaći festival. To nam je vjetar u leđa za dalje. Ove godine se vraćama pomalo u pretpandemijsko vrijeme. Dvije večeri u kuli, dva broda, radionice, afteri… Dogodine slavimo deset godina i bit će dostojna predstava.
Kako funcioniše Moondance label? Da li je to nastavak Alfe i Omege ili i ta dva labela još postoje? Koji su kriterijumi za objavljivanje, čemu mogu da se nadaju mladi producenti?
Moondance records se nakon tri vinilna izdanja, koja su postigla popriličan uspjeh (John Heckle je svojom pločom Memories of Kamerlengo dogurao do ploče mjeseca u DJ Magu), suočio s problemom koji je zadesio produkciju vinila. Treba se predugo čekati, a i sve je enormno poskupjelo. Tako da smo trenutno u pauzi. Moondance je zvučni zapis Moondance festivala. Umjetnici koji nastupaju na festivalau izdaju i za sam festival, tako da je to prvi kriterij, a ostali su da estetika glazbe mora odgovarati estetici festivala. Iako smo u početku bili striktno vinilni, nedavno smo pokrenuli Bandcamp sa svim izdanjima Moondance recordsa i arhive Omega Ritam recordsa.
U nekom smislu Moondance Rec je nasljednik Omega i Alfa Ritam etiketa koje više ne izdaju.
Imaš izvanrednu saradnju sa kultnim berlinskim Tresorom. Hoće li ona biti nastavljena na Moondanceu 2022? Kakav je line-up ove godine?
Da, jako sam sretan što sam uspio ostvaririti dobru suradnju s ljudima iz Tresora. Već nekoliko godina surađujemo i vjerujem da će se suradnja nastaviti. Ove godine ćemo preskočiti da se ne ponavljamo, ali računamo na povratak dogodine na 10-godišnjicu festivala. Headlneri ove godine su Jamaica Suk, Mr. C, Oliver Deutschman, Saytek, Insolate + regionalne i domaće snage.
Više informacija na: www.moondancefest.com
