Kultura

„Pop-art želi, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe”

Piše: Katarina Aleksandrović

Foto: pixabay.com/Lunesse

Na temelju masovne kulture i u velikom broju standarda koje je postavljala srednja klasa, pop-art izdvojio se kao deo savremene umetnosti krajem pedesetih godina prošlog veka.

U sastavu najsitnijeg dela i savremenog života, od samog početka on predstavlja sve – od reklama, stripova, do Holivuda kao centra filmske produkcije.

Stvoren kao bunt protiv apstraktnog ekspresionizma, prožet željom da se umetnost približi svakodnevnom životu, pop-art dovodi do stvaranja novih horizonata u umetnosti koja je najbliža čoveku, ali u isto vreme postaje i čovekov najveći kritičar.

Razvoj pop-art pokreta

Koreni ovog pokreta, kakav se prepoznaje danas, protežu se na dva kontinenta. Iako nastaju u Njujorku kao i u Londonu, njihov smisao i značenje je isto. Ipak, smatra se da se prethodnici pop-arta nalaze u futurizmu, kao i dadaizmu.

Sam pojam pop-art upotrebljen je 1958. godine kada je likovni kritičar, Lorens Alovej opisivao potrošački način života koji se javlja nakon rata. Sa druge strane, konkretan pojam popularna umetnost dali su 1955. godine Lesli Fidler i Rejner Banham. Ovim pojmom oni su obuhvatali reklame, televiziju, stripove i slično.

Mogu se razlikovati dva tipa popularne umetnosti. To su popularna umetnost mase i popularna umetnost elite.

Obična elita sa jedne strane štiti svoju kulturu od većinskog uticaja mase, dok nova elita pomoću masovnih medija širi svoju umetnost koju su mnogi pop umetnici iskoristili.

OD ISTOG AUTORA:

„Zdravo, ja sam Čendler i zbijam šale kada mi je neprijatno”

Ipak, u novom svetu koji nastaje posle rata, ni same vladajuće klase na umetnost ne gledaju kao pre, pa svaki oblik umetnosti postaje vid zabave.

Umesto da pop-art posmatraju kao pretnju nečeg novog što se pojavilo, ovaj pokret kao takav donosi dosta materijalne dobiti.

Novi trend koji se pojavio bio je prilika za sve industrije da isprobaju novi način reklamiranja, iako će upravo kič i mnoge druge kategorije koje se odnose na estetiku proistaći iz ovog pokreta.

U galeriji Vajtčapel, umetnik Ričard Hamilton predstavio je svoje radove pod nazivom Ovo je sutra i upravo se ta izložba smatra prvom u domenu pop-arta.

U Americi dve galerije kreću da promovišu pop-art još 1961. godine, a Skal postaje jedan od prvih kolekcionara.

Od 1962. na stranicama časopisa Tajm i Lajf počinju da se pojavljuju fotografije karakteristične za pop umetnost i počinje organizovanje brojnih izložbi, a prva nagrada za pop slikarstvo odlazi u ruke Roberta Raušenberga 1964. godine.

Oni čije slike govore više od hiljadu reči

Endi Vorhol je američki slikar, režiser i jedan od najvećih predstavnika pop-arta, čiji je otac emigrirao iz Evrope u Ameriku. Vorhol je studirao dizajn na Univerzitetu u Pitsburgu i od malih nogu pokazivao je dar za umetnost.

Karijeru je započeo kao ilustrator u jednom magazinu, ali su ga do prve izložbe doveli potezi koje je imao pri crtanju cipela. Šezdesetih godina postaje jedan od najpoznatijih američkih umetnika.

Slikao je popularne američke proizvode kao i mnoge poznate ličnosti, a 1963. osnovao je svoj atelje The Factory gde je okupio brojne mlade umetnike iz različitih sfera.

Godine 1968. u tom istom ateljeu su pokušali da ubiju Vorhola koji je ipak izašao na kraju samo kao teško ranjen, ali ovaj napad uticao je dalje na karijeru i život ovog poznatog i povučenog umetnika koji je preminuo kasnije u svojoj 58. godini.

Roj Lihtenštajn smatra se jednim od osnivača pop-arta. Po završetku Drugog svetskog rata, završava Umetnički fakultet u Ohaju, a nakon toga nastavlja da radi kao profesor na tom i brojinim drugim univerzitetima.

Ostaće najpoznatiji po stripovima, za koje se priča da je dobio inspiraciju da radi kada je sopstvenoj deci crtao Miki Mausa i Patka Daču. Njegov talenat brzo je bio prepoznat, nakon čega su usledile brojne izložbe.

Malopre pomenuti Ričard Hamilton, britanski osnivač pop-arta,  dolazio je iz radničke porodice. Kada se i sam zaposlio u fabrici električnih delova, sasvim slučajno otkrio je svoj dar za crtanje.

Hamiltona je uvek oduševljavao nov pravac, pogotovo što je u tom trenutku Velika Britanija bila izuzetno siromašna zbog svih troškova koje su imali nakon Drugog svetskog rata.

Popularnost je stekao delom Šta današnji dom čini tako različitim, tako privlačnim?. On je za pop-art rekao: Moderna umetnost mora biti popularna, prolazna, potrošna, ne sme biti skupa, treba biti masovno produkovana, mlada, zabavna, seksi, glamurozna.

        Foto: pixabay.com/DavidRockDesign

U  njegovim radovima se vidi razlika između američkog i britanskog pop-arta, jer su u Americi uglavnom zastupljene poznate ličnosti, što u Britaniji nije bio slučaj. Dobio je nagradu Zlatni lav za predstavljanje Velike Britanije na izložbi Binejale u Veneciji.

Jedan od retkih srpskih umetnika koji se našao u domenu pop-arta je Dušan Otašević, ali generalno pop-art kao pravac nikada se nije razvio na ovim prostorima.

Čovek je čoveku vuk – inspiracija pop-art umetničkim delima

Nakon što je usledilo posleratno doba ovaj pokret dobija i svoju sociološku dimenziju, jer je glavni izvor inspiracije upravo jedan čovek koji živi u potrošačkom društvu.

Komunizam kao takav stvara podeljeno društvo u kome je kapital najvažniji, pa je popularizovanje različitih proizvoda jednostavno posledica jednog političkog sistema kakav je ovaj.

Zato sam pop-art za nijasnu prednjači u Americi, jer je u Evropi u to vreme tek trebala da nastane podela koja podrazumeva nastanak srednje klase. Njihovo glavno oružje bili su upravo masovni mediji.

Dakle pop-art oslikava one, na prvi pogled čak i neprimetne stvari, koje ustvari predstavljaju srž buržoazije i svakodenvice društva koje je postojalo u to vreme.

Pop-art delima kritikuje se pojedinac u jednom društvu u kome vlada propaganda i jednom svetu gde se sve vrti oko novca.

Ova dela pokušao je da opiše Endi Vorhol govoreći : Pop-art želi, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe.

Vorhol je, na primer, svoj umetnički izraz video u tome da od flaša Koka-kole i konzerve supe koju je svakodnevno jeo za ručak napravi neprevaziđene zvezde, dok Oldenburg proizvodi ogromne telefone, utičnice i slično. Dakle inspiracije je bilo gde god su pioniri ovog pokreta pokušavali da je nađu.

Kritički osvrt pop-arta na savremenu kulturu

Jedna od osnovnih karakteristika pop-arta je pristupačnost, ponavljanje, upadljive boje. Kao takav dosta je imao uticaj kako na razvoj modne industrije, tako i na razvoj grafičkog dizajna.

Pored toga, pop-art je umetnost približio ljudima. Ranije je umetnost bila rezervisana samo za najviše slojeve društva i za one koji su ustvari postavljali pravila.

MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:

WOKE KULTURA (1) – Društvena revolucija (Definicija, društvene promene i politička korektnost)

U svetu pop-arta, važan je samo kapital pa tako ovaj pokret postaje pre svega pristupačan običnim ljudima.

Sa novim pravcem razvijaju se i mnoge nove tehnike koje se koriste kako bi se postigao pun efekat svega onoga što umetnici žele da predstave.

Jedna od njih je kolaž koja je među najpopularnijima, a podrazumeva lepljenje različitih materijala na jednu površinu. Time bi umetnici dobijali trodimenzionalnu sliku koja najpribližnije sama po sebi opisuje slojevitost jednog društva.

Druga tehnika je sitoštampa pomoću koje se slike ponavljaju. Po ovoj tehnici najupamćeniji je Endi Vorhol i njegova fotografija Merlin Monro, a sama po sebi tehnika predstavlja ogromnu proizvodnju kao karakteristiku potrošačkog društva.

Ben-Dej tačke koristile su se za stvaranje senki pri štampi stripova, a ova tehnika povezuje se sa Lihtenštajnom.

Može se reći da se tada prvi put javlja i fotomontaža koja u pop-artu predstavlja tehniku pomoću koje se na ironičan  način spajaju i prespajaju različite stvari koje u svojoj suštini predstavljaju (ne)realne slike.

Kao i sve drugo, pop-art naišao je na različite kritike. Kritike se prvenstveno odnose na to da se skrnavi umetnost, jer i ona sama postaje komercijalni proizvod koji reklamira, a ne zalazi u srž samog problema ili ne daje bilo kakvu analizu onoga što kritikuje.

Takođe, u pitanje se dovodi i kreativnost jer je jedna od odlika pop-arta masovna proizvodnja.

Uzimajući ga sa rezervom i određenom dozom straha od onoga što pop-art donosi sa sobom, danas je uticaj ovog pokreta sveobuhvatan. Bio je, može se reći, eksperiment koji je izbrisao postojeće granice umetnosti i postavio ih još dalje.

Ipak, kada je na udaru ceo svet, jedno pitanje na kraju ostaje bez odgovora: Da li pop-art kritikuje ili promoviše društvo koje je nastalo tada, a u kome su ljudi nastavili da žive do današnjeg dana?

Pročitajte i...