Intervju

Aleksa Kostadinović: Kao psihologu mi je veoma zanimljivo da istražujem šta je to što ljude plaši

Razgovarao: Jovan Manojlović

Foto: Jelena Jocić

,,Zima crvenog snega” predstavlja roman u kom su elementi horora, fantastike i kriminalistike veoma zamršeni, toliko da se čitalac do samog kraja romana pita šta je stvarno istina i da li se sve o čemu je pisano zaista izdešavalo ili se samo odigralo u mislima protagnoste.

Veliki ljubitelj književnosti, filmske umetnosti, fotografije i muzike,a pre svega horor žanra, Aleksa Kostadinović (1997) mladi je autor rođen u Leskovcu, a odrastao je u selo Vučje gde je završio osmogodišnju i srednju školu. Godine 2020. je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nišu na departmanu za psihologiju, a kasnije je na tom fakultetu završio master studije.

Na promociji u Narodnom muzeju u Nišu, 5. juna ove godine, u prostorijama Književnomemorijalne postavke ,,Stevan Sremac/Branko Miljković“, predstavio je svoj drugi roman pod imenom ,,Zima crvenog snega”.

Ukoliko želite da pročitate ovaj roman, budite spremni na to da će se on veoma dobro igrati sa vama. Aleksa nam je otkrio šta ga je inspirisalo da napiše ovaj roman i koji su mu novi projekti u budućnosti. Pre ovog romana, naš sagovornik je izbacio roman pod imenom ,,Hotel Ledeni vrh”, koji takođe ima elemente horora.

Kome je namenjena knjiga i kakvu poruku želite da prenesete čitaocu? 

Knjiga je namenjena svima onima koji vole pre svega vole kvalitetnu književnost, kvalitetno  delo da čitaju i ljubiteljima horora, ali ne i samo njima, naravno, već i ljubiteljima psihološkog  trilera, misterije, ljudi koji vole zagonetke, koji vole da budu tako da kažem – iznenađeni u delo  koje je nepredvidivo i koje je puno iznenađenja. A što se tiče drugog dela pitanja, želim da  prenesem, ne postoji neka konkretna poruka, mislim, ja sad iz ugla autora ne mogu da pričam o  tome zato što bih možda pokvario užitak nekom čitaocu, tako da mislim da je najbolje da svako  na svoj način shvati tu poruku.  

OD ISTOG AUTORA:

Srednjovekovna muzika – crkvena melodija između antike i renesanse

Zašto ste se odlučili baš za horor i triler žanr? 

Oduvek me je interesovao taj žanr, počev od filmova pa preko serija i književnosti. Čak sam i  često voleo, kao i dan danas, da se dobro uplašim i to je ono što me inspiriše da nastavim da  pišem o tome, upravo ta neizvesnost, taj strah u tim delima i kao psihologu mi je veoma  zanimljivo da istražujem šta je to što ljude plaši, čega se najviše plaše, iako se to razlikuje od  osobe do osobe, možda postoji i neki univerzalni strah da ga tako nazovem, a to je rekao bih  strah od nečeg nepoznatog i nečeg što je moćnije od svih nas.  

Koje su specifičnosti horor žanra koje ga, kod pisanja, razlikuju od drugih žanrova?  

Pa sad, nisam imao priliku da pišem druge žanrove sem neke kratke bajke za decu i slično, ali  rekao bih da ga razlikuju upravo sama ta tematika i ideja, cela ta atmosfera koja je dosta  mračnija, dosta je više pesimizma, nije da kažem tako vesela kao u nekom, recimo, ljubavnom  romanu. 

Koliko je dugo trajao proces pisanja knjige? 

Za ovu knjigu apsolutno nisam siguran, jer sam ja po završetku prve knjige radio neke druge  projekte, kratke priče i slično i onda sam onako, ovlaš počeo da razmišljam o tome, ali verujem  da se i taj deo razmišljanja o tome, takođe svrstava u taj rad i početak rada na delu, ali verujem  da nije trajao manje od godinu dana. Možda sad otpilike mogu reći oko dve godine sa prekidima.

                                Foto: Jovan Manojlović

 Šta vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu? 

Pa inspiracija je došla pre nekih sedam godina, sad ja mogu generalno da pričam o mojoj  inspiraciji, ali ne konkretno iz razloga što bih otkrio neke detalje koji su važni, a koje ne bih sad  da otkrivam iz konkretno knjige. Mene generalno inspiriše, pogotovo neke horor stvari ili  događaji koji se tiču horora, ali me nekad inspiriše i nešto što je van horor žanra, ali ja onda tako  osmislim i kada razmislim, što se kaže narodski ,,pustim mašti na volju“ , onda to nekako shvatim da to može i da bude horor sa nekim elementima kad osmislim bilo koje delo. Sad  zavisno da li je ta ideja neka kraća ili ako vidim da priča može još da se razvija, onda napišem  roman.  

Koji deo knjige je bio najizazovniji da ga napišete? 

Svi delovi su vrlo izazovni, ali ono što je meni bilo najteže u pisanju, mogu da kažem, to je zbog  te kompleksne strukture likova, jer su priče tih likova dosta isprepletane i upravo je iz tog  razloga nekad teže to poklopiti. Tako da verujem da mi je u tom pogledu pisanje ovog drugog  romana bilo dosta zahtevnije od prvog. 

Imate li određenu rutinu ili ritual koji upotrebljavate tokom pisanja? 

Ne, pišem kada mi dođe inspiracija, kada se osećam spremno da nešto iznesem. Nije sve u  inspiraciji zapravo, potrebna mi je ponekad psihička energija, recimo posle napornog dana na  poslu, ja nemam, ali onda zapišem neke beleške, neke osnovne stvari koje razradim sutradan ili  neki drugi dan kada se osećam spremnim za to. 

MOŽDA ĆE VAM SE DOPASTI:

Vanja Mušović: Najveća prepreka uvek u životu smo mi sami sebi

 

Kako izgleda procedura objavljivanja knjige?  

Pa procedura objavljivanja kreće od toga da preko nekog samopromovisanja preko društvenih  mreža, možda traženja pomoći od nekih ljudi koji su duže u tom svetu, traženje stručnog  mišljenja. Veoma je teško objaviti neko delo kada ste mladi, neafirmisani autor, ali ako imate  prave ljude oko sebe, ako imate tu mrežu kontakata i ljudi koji su spremni i voljni da vam  pomognu na tom putu i da vas podrže, onda je sve to nekako lakše i podnošljivije jer verujem da  se ljudi svakako kroz sve to ne mogu boriti, ali mogu započeti borbu za objavljivanje. 

Šta planirate sledeće? Imate li neki novi projekat u izradi? 

Već u najavi ove promocije je bio pomenut treći roman, mogu samo da kažem da se držim horor  žanra i da će biti malo specifičniji od ova dva romana prethodna, ali informacije ne mogu da dam  jer ni sam nisam dovoljno razradio celu tu priču.  

Pročitajte i...