Fama o osamdesetim
Osamdesete su počele smrću druga Tita.
Osamdesete su počele smrću druga Tita.
Za pisanje ovog teksta neophodno je biti umoran. Taj uslov ispunjavam, jer pravi student mora da bude hronično neispavan od učenja i pokušaja da zadovolji svoja široka interesovanja. Časovi dokolice za one koji nameravaju da stignu do diplome zapravo su samo trenuci „obnavljanja resursa“ za nastavak permanentnog obrazovanja – lifelong learning, mislim da je već godinama ovaj termin u opticaju na engleskom govornom području kome i mi pripadamo.
San svakog čoveka je da radi posao koji voli i za koji se školovao i da za to bude adekvatno plaćen. Retki su srećnici koji se mogu pohvaliti da rade upravo ono što vole a još ređi su oni koji se mogu pohvaliti pristojnom platom ili bilo kakvim primanjem.
Šezdesetih, u vreme kada je establišment uspostavio sistem zvezda na filmu, u muzici i fudbalu, radnici i omladina Niša sprečavali su „Zvezdinu“ krađu Ostojića, jednog od onih fudbalera koje su slavili noseći ih na ramenima one noći kada su kao potpuni autsajderi pobedili „Vardar“ u Skoplju i prvi put se plasirali u Prvu ligu Jugoslavije. Priča se da je jurnjava gradom sa „Zvezdinim“ funkcionerima vredna svakog holivudskog trilera.
O tome koliko je naš jezik osiromašen ili obogaćen (zavisi kom taboru pripadate), terminima koje je iznedrila internet era, vodi se neumorna polemika. Pripadnici starijih generacija su zbunjeni, dok mlada pokolenja u tome ne vide ništa posebno jer su ti termini deo njihove svakodnevne komunikacije.